UKRASI

ZVIJER

Kako bi bilo da sam zvijer drugačija

Od ove koja izbija iz mene, da skrenem

Sa sretne ulice u šumu, u duboku

Tamu, osluškujem ludilo udaraca

Zečjeg srca, strah od šuma češera

Udaraca lišća na meku mahovinu zemlje.

Vlaga je moje tijelo na ovome mjestu

Kojem pripadam, a kad promolim njušku

I ugledam jutarnje polje u zvukovima

Koje samo ja prepoznajem, te ulice

Po kojima se vuče cvilež tramvaja

I žamor žrtava koje su preživjele noć

Pritajim se u travi i postajem nevidljiv.

Oblačim nevidljivo odijelo lovca

I svoje ubojito oružje okrećem

Prema mjestu na kojem bih se

Mogao prepoznati sretan.

ČOPOR

Od čopora uličnih pasa

Koji su pratili pjesnika i njegov strah

Od zaborava, sjećanje na pjesmu

Raspadalo se ulicama, bilo ih je svugdje

Izgriženih i probušenih riječi

Zavijao je noćni vjetar, režale su zvijeri

Začas je grad bio krvav, tekle su

Crvene suze, mjesec se namjestio

Na neboderu, gusta magla, očaj

Što da se više kaže o nestajanju

Do trenutka kada je otključao vrata

Svoga stana i mrtav se bacio na krevet

Ridajući samo o jednom: bila je to

Moja najbolja pjesma

I gubitak je grizao čopor, ničega

Više nije bilo u pjesnikovoj sobi

Uvijek spremnoj za putovanje

Za malo umiranje i ostale trikove

Kojima je spašavao.

SAGORIJEVANJE

Nigdje tereta koji bih mogao

Negdje odložiti

Neprijatelji sakriveni u dubokoj šumi

Lovci na riječi izmoreni čekanjem

Eno i šetača u polju gdje se nekada

Sadilo i palilo.

Korača li moje biće svijetom

Ili se to metafora pobrinula

Da u zajedničkoj šetnji nestajanja

Osjetim njegovu prazninu.

OSLONAC

Dobar dan, Gospodine Vraže

Moram vas obavijestiti da nisam razumio

Ništa o napucima koje ste mi ostavili

Sinoć na stolu, naškrabani su

Kao da sam ih sam pisao kada pišem

O stvarima koje sam napravio krivo

Nejasne su i skrovite, samo ja znam jasnoću

Koja se ne može izraziti riječima.

Stoga vas molim, Poštovani Gospodine

Da mi se ubuduće ne obraćate, odustanite

Od riječi, one su za ljude stvorene.

Lako bih mogao pomisliti

Da ste samo čovjek

Nejasan u svome postojanju.

TAKO JE TO S UKRASIMA

Tako je to kad ne daješ ništa

I ne znaš primati nikoga, riječima

Napraviti kuću u sebi, otvoriti prozore

I vrata, useliti vrt i voćnjak, mirise

Stvarnu žestinu svega živog

Tako je to kad utiša glas

I u mračnoj konobi brojiš i brojiš

Sve dane svoga života koje bi dao

Svakom tko bi ih htio uzeti

Rasprodaja prošlosti od koje se

Više ne može živjeti.

Tako je to sa starim stvarima

Ukrasima za kojima smo ludovali.

GOVORI MI LIJEPE STVARI

Moja žena i ja kao svaka druga žena

I drugi ja, volimo se i mrzimo

Promjenljivim brzinama, ulazimo

Izlazimo iz vlastitih života, stvaramo

Svjetove tamo negdje gdje ne živi

Ovaj poznati, ne znam sada objasniti

Iz kojeg sam filma ili povijesti

Nakalemio u mašti toliko nasilja

Ubio bih, kažem, pomozi, kasapim

Djecu, muževe, nevine, ne mogu

Zaustaviti ruku koja probada nožem

Davi, jutros sam želio nevinog prolaznika

Naočit dečko jači od mene, ljepši

Odalamiti svom snagom po tintari

Otvoriti mu utrobu, zadaviti crijevima

Gazio sam u krvi do koljena, na toj maloj

Rivi, ljupkoj i gostoljubivoj što mi se nudila

U besramnoj nevinosti, osunčana

Čista, neodoljiva, lijepa

Toliko lijepa da je nemoguće zamisliti

Stvari koje bi je zasjenile, nemoguće

Kažem, udaram, probadam, ubijam.

TEŠKO JE BITI DOBAR MUŽ

Subota je, jutro, vučem se po kuhinji i čekam

Da se netko probudi.

Veliki spavači jači su od moje želje

I meni pada na pamet da danas budem dobar muž

I otac. Sjedam za stol i nižem na papiriću stvari

Koje su potrebne da se napravi dobar ručak.

Spuštam se svojom strmom ulicom do placa

Poskakujem i gledam okolo, želim da svi vide

Sretnog čovjeka koji je danas zaboravio automobil

I sjetio se svoje obitelji.

Započinje odiseja među štandovima, diram kupove

Rajčica i jabuka, puštam se nagovarati, ali ipak    

Biram najbolje i najveće, začas postajem iskusan kupac

Kojeg se savjetuje. Kese se gomilaju, meniji se mijenjaju

I otkrivam čudo aranžiranja svečanog ručka

Na licu mjesta. Mirisni žuti melon, i to je kraj.

Da mi je barem jedna ruka slobodna mahnuo bih

Svima, jer ovo sigurno nije posljednji put.

Žurim svojima i molim da još malo spavaju

Nizbrdica je sada uzbrdica, koliko ono imam godina?

Premještam kese iz ruke u ruku, ali težina se ne mijenja

Pogotovo ne ona sa krumpirima.

PAKAO

Evo me gore, u oblacima

Igram se Boga, učim sporo.

Vidi Vraga, kažem sebi, tamo dolje

Pravi je Raj stvorio

A meni, kao i obično

Najgora uloga.

TRI SIROMAŠNE ŽENE

Tri siromašne žene na žutoj cesti

U Africi, slikane na odlasku u bogatim

Bojama odjeće, bose, s kesama.

U kadru je crveno sunce, plavo nebo

I tri siromašne žene na žutoj cesti.

Tri siromašne žene na žutoj cesti

Na odlasku u kojem se ne vidi

Moje blijedo lice.

SVEGA SE BOJIM

Svega se bojim, u snu ničega

Ne dolaziš mi noću navijestiti kraj,

Jutro me zatječe nespremnog, već si ustala

I živiš, kava na stolu, razgovor, planovi

Svega se bojim, u snu ničega.

Čemu taj strah, pitaš, ta pretjeranost,

Ne možeš tako živjeti, uništavaš. Drhtim

Dok ti govorim stvari koje ne razumijem

Zašto te volim i zašto te ne mogu

Vidjeti u svojim snovima.

Odlično pjesništvo tamnog Mediterana

Piše Darija Žilić

Senko Karuza rođen je 1957. u Splitu, živi na Visu, autor je više knjiga priča, priče su mu uvrštene u brojne antologije, a piše još iz razdoblja Quoruma. Naslovi nekih knjiga priča su Teško mi je reći, Busbuskalai, Prsa u prsa. Autor je nagrađene pjesničke zbirke Nestajanje koju je 2020. izdala Meandar Media. U kratkim pričama i u poeziji temeljni fokus Karuzina pisma je otok: on veći dio godine živi na Visu, pa donosi sasvim intrinzičan pogled na otočki život s mnoštvom detalja, koji je vizualno upečatljiv, ali i obložen blagom melankolijom. Jer upravo na otoku pjesnik kreira svoje izmišljene svjetove, ispisuje solilokvije usamljenosti onoga koji se ne uklapa u turistički raj, u vrijeme spektakla i kapitala. Tako će u pjesmi Moja je kuća moja kuća, moja je šuma moja kuća, istaknuti: „Borba, to je smisao. Kapital, to je smrt, i točka“. Ta se pjesma nalazi upravo u iznimnoj knjizi Nestajanje. U pogovoru te knjige Miroslav Mićanović bilježi kako pjesnik na domišljen i (samo)ironičan način govori o gubitku izmišljenog svijeta, čije tragove i znakove pronalazi na putovanjima, u raspravama i sa svojima.

U novom ciklusu pjesama Ukrasi Karuza ne poetizira kretanje, putovanje, nego propituje ono životinjsko u biću, zvjersko, imaginira to zamišljeno stanje, i kroz konfesionalni oblik, u dijalogu sa samim sobom, kroz samorefleksiju i zapitanost o vlastitoj egzistenciji, pita se je li ona prešla u oblik tropa: „Korača li moje biće svijetom / ili se to metafora pobrinula...“. U pjesmama dominiraju i slike praznine, nestajanja, tereta, prisutno je i osvrtanje na prošlo: „gdje se nekada / sadilo i palilo“. Uz riječi se ne veže smisao, već izgriženost i probušenost. U pjesmi Čopor čak nalazimo viziju u kojoj se kroz hiperbolične slike nazire sjećanje na pjesmu u kojoj se „raspadalo na ulicama“. I kao da se opisuje rasap bića, a pritom nikakve utjehe nema niti u procesu pisanja, a tu je i strah, „svega se bojim“, i kao da i taj strah emanira gomilanjem izraza, kroz pretjeranost koja donosi iznimno snažne pjesme. Kroz tu igru Vraga i Boga, blagu ironiju oko uloga, lirski subjekt ponovno naglašava „igram se Boga, učim sporo“ i kroz taj proces dobiva nezahvalnu ulogu.

U pjesmama se opisuje i otočki svagdan, pa opet nalazimo fantazmagorične slike poput „tri siromašne žene na žutoj cesti“. Ono što je posebnost da upravo iz te mašte pjesnik pušta i nimalo umilne slike nasilja, koje su u kontrastu s gotovo eukoličkim prizorom rive, koja postaje nimalo gostoljubiva, već puna krvi i kao da se time još više razbija pastoralna slika otoka, u kojoj se miješaju unutrašnja stanja s okolinom. Lirski subjekt, dok prolazi strmom ulicom, u namjeri da bude dobar muž i otac, kao da izvana motri tu ulogu, pazeći na okolinu: „želim da svi vide / sretnog čovjeka“.  I posljednja pjesma u ciklusu, Tako je to s ukrasima govori upravo o toj rasprodaji prošlosti, o starim stvarima, „ukrasima“, o trenu kad se sve zaustavi, kad nema ni primanja ni davanja, već postoji samo ta „kuća u sebi“ kao unutrašnji svijet koji polako izlazi na vani, sva ta žestina podsvjesnog, oslobađanje prošlosti koja steže i donosi težinu, a upravo proces pisanja i jest to oslobađanje od jezičnih ukrasa, u tenebrističke pjesme useljavaju riječi „vrt i voćnjak“ kao dah svježine i života, a čitatelj je taj adresat koji oslobađa.

Poezija Senka Karuze nije tipična mediteranska lepršava poezija, senzualna i meka, već je prožeta egzistencijom, oštrim skalpelom kojim pjesnik nudi iskreno pjesništvo tamnog Mediterana.